Gopodjo Kesovija, kćeri konavoska,
S kičmom od flaute, licem suncokreta,
Mene je nagrdila ta nagrdna vojska,
To vojništvo mraka, pakao taj pokretan!
Gospo od Čilipa, podno polja travna,
Obdarena darom ljepote i poja,
Na njihovom nišanu i moja je glava,
Što sam Montenegrin dukljanskoga soja!
Vaš dom je, Tereza, razbit u tirinte,
I sve u domu zdomljenom za vijek
Gdje ste jednom htjeli divno da starite
Vama je Dubrovnik i bolest i lijek!
Sumrak je i časti, i uma, i svega:
Kad Dubrovnik Vaš i godpodje Cvijete,
Postade topništvu, sablasnom biljega!
Il` se moraš čuti il` si s njima, Svijete!
12. svibanj 1992. Zagreb