Pozdrav od sarajevskog druga
Draga Tereza,
U ovom nesto mirnijem sarajevskom poslijepodnevu, mislim na Vas i na
jedno zagrebacko poslijepodne. U tisini Vaseg iznajmljenog, lijepog ali skromnog
doma, pruzili ste mi gostoprimstvo. Zeljeli ste ugostiti, nahraniti i ohrabriti
Vaseg «Sarajevskog druga». Zeljeli ste porazgovarati o svima onima koji
su i dalje ovdje u nasem gradu, poslati im pisma, poruke. Docekali ste me
rijecima: »Ako bude pravde, Boga, vasa pjesma mora ici u
Irsku. Svijet ce tako znati sto su nasi ljudi u stanju uciniti, koliko morala
imaju, koliko ima svjetlosti u vama, koliko optimizma, vjere u ljubav, zivot,
ono ljudsko. Vjere u to da zdravi ljudski um mora na kraju pobijediti.»
Eto,
vidite, uspjeli
smo. Otisli smo. Pitala sam Vas o Vasim dubrovackim danima, o kuci koju su Vam
zapalili i unistili u Konavlima. Kazali ste:»Tesko je govoriti
kad je toliko spaljenih domova u Sarajevu i Bosni i Hercegovini koji se ne mogu
ni nabrojati.» Beskrajna ja ipak bila tuga u Vasim ocima dok ste onako napomenuli:»Nije mi ostala
nijedna porodicna fotografija, nista od moje arhive, izgorjeli su cempresi oko
kuce...» I opet ste se vracali meni s bezbroj pitanja o
Sarajevu, o prijateljima: »Tako je tesko u danima dok Sarajevom odjekuju
eksplozije granata, dok ljudi ginu svakodnevno, dok umiru u bolnicama (sve to
znam), tesko je govoriti o tome sto je dozivio Dubrovnik i mi svi. To sto je
prezivjelo i prezivljava Sarajevo, tesko
je usporediti s bilo cim. Kao da me stid govoriti o
nasim patnjama pored tako uzasnih patnji koje su normalnom ljudskom mozgu
nedostupne.»
«U ovom ratu sam,
bojim se, pomalo zaboravila na ono sto mi je moj poziv donosio, na radost. Sada
mi on pruza samo tuzno zadovoljstvo, jer uz pomoc toga sto sam godinama gradila
i stvarala sada mogu okupiti prijatelje i zamoliti ih za pomoc. Ponosna sam na
ta prijateljstva koja sad rezultiraju kamionima (koje tesko pronalazim) punim
hrane, odjece i lijekova. Ni sama ne znam koliko toga je dopremljeno u
Dubrovnik, u Konavle. A moja pjesma je sad samo potrebna kao podrska, svima
onima do kojih dopre. Sigurna sam da je mnogima bar malo olaksala neki strasan
trenutak i to me cini najsretnijom osobom na svijetu.»
Prisjecm se tih glasnih razmisljanja, istovremeno vracajuci u sjecanje
koncerte kojima sam prisustvovala. Hiljade ljudi je osjecalo tu radost umjetnika
i vracalo se da je opet dozivi i osjeti. A sad kazete: «Ne razmisljam bas mnogo, nazalost, o planovima
koji se odnose na nastavak moje karijere. Valjda smo svi sad pretuzni i
okupirani uzasom oko nas. Ali, pisem pomalo. Pisem svoje impresije, sjecanja na
Dubrovnik, djetinjstvo, sretna i mirna vremena. Pisem o ovome sto smo prozivjeli
u ovom ratu, sve nekako pokusavam objediniti kroz slike. Mozda cu odluciti da to
objavim. Mozda ce samo ostati kao sjecanje mom Alanu i mojoj unucici. Sad mi je
malo lakse kad s papirom podijelim misli. Ima i onoga o cemu je tesko govoriti,
lakse se pise.
Tako bih zeljela da nemam odgovornosti
prema drugima, prema svojoj porodici, pa da ucinim to sto toliko zelim, da
krenem s Vama koji se vracate u Sarajevo. Da dodjem i svim Sarajlijama osobno
kazem koliko su i kolko ce uvijek biti moji. Koliko sam puta pjevajuci Keminu
pjesmu «Moja ppsljednja i prva ljubavi» pominjala sve
vas koji ste ostali u svome gradu, uz svoje ljude. Porucujem mom Kemi, molim ga
neka izdrzi!» On ima najljepse pjesme koje se danas mogu
cuti. Plemenitost njgove duse, njegovog predivnog talenta je ljude poticala na
dobro, na ljubav. Molim ga neka nastavi. Neka ne posustane. Molim ga, i
zaklinjem! Vrijedan je. Potreban je svom gradu, svojim ljudima, nama, meni. I
svima onima koji su ga postovali, voljeli i koji cemo to i nadalje ciniti.
Zaboravila sam Vas pitati da li se sjecate da ste Kemo i vi trebali biti
sudionoci posljednjeg koncerta najavljenog u gradu uoci pocetka uzasa. Sve
ulaznice za Dom mladih u Skenderiji su bile rsprodane. Usprkos strahu,
nadolazecem ratu, prijetnjama. Sarajlije su zeljele da dodju i da Vas slusaju.
Nije nam se ostvarilo. Kada smo otkazivali koncert, porucili ste: « Brzo ce proci,
cuvajte se. Zovite me cim odredite novi termin.» Vjerujem da
obecanje vrijedi za prvi poslijeratni koncert. Znam da cete sigurno pjevati
Kemine pjesme, ali i Arsenovu i Bubinu «Uvijek ce biti
pjesme». Mnogo slicnih stihova i mi u Bosni i
Hercegovini pjevamo. Pjesme nam nase zaista ne mogu uzeti. One mogi postati
tuznije, prkosnije, teze prelaziti preko usana, ali ce uvijek postojati. Culi
ste uostalom i Fazlu: «Nije me strah stati pred zid, ja znam da
zapjevam, ja znam da pobjedim.«
Hvala Vam za mutivitaminsku salatu, casu dobrog vina (prvu nakon godinu
dana i tako rijetku u mom zivotu). Ne brinite, sve tablete kalcija sam
disciplinarano popila. Mozda su pomogle preko piste, ko zna! I kazala sam svima
koje susrecem u mom Sarajevu ovih dana Vasu poruku: «Poruci svima
onima koje volim i na koje mislim. Uvijek ste u mojim mislima i zeljama da
izrzite, da izdurate kako mi Dubrovcani kazemo. Da docekate sunce koje mora
doci, koje se mora pojaviti iza vaseg Trebevica.»
Isto je to, Tereza, koje grije i obasjava i Mincetu i Stradun, sve ljude dobre volje na cijelom svijetu. Koje ce jednog dana, uskoro nadam se, ogrijati i Vas novi dom u Konavlima i moje mirno i sretnije Sarajevo. Tad ce nasa pisma i razgovori biti radosniji. A vratiti ce se i oni planovi o karijeri, pjesmi koja ce vratiti cemprese. I oni ce zapjevati. Samo knjigu nemojte zaboraviti. Objavite je. Imat ce se tamo mnogo toga procitati. Pozdravlja Vas vas sarajevski drug.