Vitak i raskošno zelen
okrenut morskoj pučini,
sveđ ko vječiti stražar
osamljen kralj na strmini.
Gledala sam kako raste
kako se vjetrima smije
krunom dodiruje oblak
vodu iz kamena pije.
Odjednom je bilo crveno,
ko, kad se zora rodi
poslije je prasina crna
letjela prema vodi.
Nema ga više, zelenog kralja,
čempresa moga, nema ga više,
ranjena stijena jos pamti druga,
sjećanje njeno isprat ce kiše.
Galeb je kriknuo – bol,
kada se razlio plamen,
umjesto zelenog kralja
sad samo – crni kamen.
Valovi tuku o stijene
tiho, tiho, sve tiše
dozivlju zelenog kralja
ma njega nema više.